Doks o jednom od najvećih hrvatskih slikara

Bilo bi nepravedno napisati da je veliki slikar i kipar Slavko Kopač posve nepoznat domaćoj široj javnosti. Tko se želio upoznati s njegovim radovima, tijekom posljednje četiri godine imao je više prilika za to. Nakon što je krajem prosinca 2021. u prostorima HDLU-a u Zagrebu otvorena izložba Kopač, na kojoj se moglo razgledati 200 djela ovog osebujnog umjetnika, među kojima i 130 iz privatne kolekcije supružnika Tamare i Kristijana Floričića, već početkom veljače sljedeće godine u Galeriji Bačva u Meštrovićevu paviljonu održan je dvodnevni međunarodni stručni simpozij Slavko Kopač – u potpunosti slobodan. Na njemu je predstavljeno i francusko izdanje monografije Slavko Kopač: Ombres et matières (Slavko Kopač: Sjene i materijali), objavljene u izdanju ugledne francuske kuće Gallimard, a tom su prilikom govorili ne samo autori monografije (Pauline Goutain iz Musée d’Art Roger-Quilliot u Clermont-Ferrandu te Roberta Trapani i Fabrice Flahutez sa Sveučilišta Paris Nanterre), nego i Thomas Schnabel, kulturni ataše u Francuskom institutu, predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak i spomenuta Tamara Floričić, predsjednica Udruge ArtRencontre, koja se bavi zaštitom Kopačeve ostavštine kao i promocijom edukacije, kulture i umjetnosti.

Autorska i suradnička ekipa filma Slavko Kopač: Barbarska profinjenost na projekciji u Puli / Izvor Kulturistra

Gospođa Floričić i njezina udruga zaslužne su i za to što su se također 2022. četiri slikarova djela mogla pogledati i na izložbi Chercher l’or du temps (U potrazi za zlatom vremena) u francuskom Lilleu, gdje su dobila jednak tretman kao i djela Jeana Dubuffeta, avangardnog umjetnika i najistaknutijeg predstavnika art bruta ili sirove umjetnosti.

Unatoč tome, Kopač je, rođeni Vinkovčanin, i nakon smrti 23. studenog 1995. u Parizu u dobroj mjeri ostao u sjeni, što je i za života bio njegov osobni izbor. Kako kaže novinar Dražen Majić, suscenarist i redatelj recentnog dokumentarca Slavko Kopač: Barbarska profinjenost, koji je posljednjeg dana 72. Pulskog filmskog festivala prikazan na posebnoj projekciji u Istarskom narodnom kazalištu, on je uvijek bio spreman ostati u drugom planu i živjeti za umjetnost. Upravo to motiviralo je Majića te suscenaristice Tamaru Floričić i Maju Ivić da o njemu realiziraju prilično detaljan i ambiciozan film kojim će ga predstaviti gledateljima. A biografija Slavka Kopača nadaje se kao materijal savršen za obradu u dokumentarnom, a jednog dana možda i igranom filmu. Prema Majićevim riječima, financije uvijek predstavljaju velik problem, no zasad je pred gledateljima doks u trajanju od 110 minuta te, ako se čitav projekt pretvori u svojevrsni work in progress, ponajviše zahvaljujući slikarevim poznanicima koji se javljaju nakon odgledanog filma i detaljima koji se u razgovorima s njima otkrivaju, u nedalekoj budućnosti možda i dokumentarna serija.

Suscenaristica i suproducentica filma Tamara Floričić / Izvor Večernji list

Detaljna rekonstrukcija
Kopačeva opusa

Film snimljen povodom 30. godišnjice Kopačeve smrti vrlo skrupulozno i minuciozno rekonstruira slikarevu ne samo umjetničku biografiju, vodeći gledatelje kroz najvažnije događaje u njegovu umjetničkom i privatnom životu te sve stalno detaljno ilustrirajući njegovim slikama i umjetničkim djelima. Jedan od najvažnijih domaćih ne samo likovnih umjetnika te najznačajniji hrvatski predstavnik art bruta imao je izuzetno intrigantnu i zanimljivu biografiju, i profesionalnu i privatnu, te je prava šteta što je dosad ostao ne pretjerano poznat i valoriziran u domaćoj kulturi. U Barbarskoj profinjenosti o Kopaču govore 21 sugovornik i sugovornica, od autor(ic)a monografije Sjene i materijali preko spomenutog prodekana ALU Tomislava Buntaka do dvoje slikarevih prijatelja, glasovite francuske pjesnikinje i kritičarke Annie Le Brun te nekadašnjeg novinara i hrvatskog veleposlanika u Francuskoj Mirka Galića.

Potpisanog kritičara ugodno su iznenadili segmenti u kojima Annie Le Brun, inače velika prijateljica Hrvatske i dobra poznavateljica naše umjetnosti, vrlo elokventno izgovara nekoliko rečenica na hrvatskom, te u kojima Galić o Kopaču govori s tolikim znanjem i upućenošću kao da je povjesničar umjetnosti. Film kronološki prati Kopačev život i stvaralaštvo, s naglaskom na njegovo blisko prijateljstvo sa začetnikom art bruta Jeanom Dubuffetom. Očekivano, rad na filmu podrazumijevao je mnogo istraživačkog posla i putovanja poglavito u Francusku, Italiju i Švicarsku, no sve se to itekako isplatilo zbog pronalaženja vrlo zahvalnih sugovornika te bacanja novog svjetla na neke segmente umjetnikova stvaralaštva kao i s tim povezane detalje iz njegova života.

Plakat filma Slavko Kopač: Barbarska profinjenost  / Izvor Portal Bonton

Prijateljstva s glasovitim umjetnicima

Kopač je bio dobar poznanik velikog Andréa Bretona, glavnog teoretičara nadrealizma koji mu je organizirao izložbe u svojoj galeriji À L’Étoile scellée, a družio se i s Andréom Malrauxom, slavnim književnikom i teoretičarom umjetnosti te francuskim ministrom kulture. Čitavog života dosljedno je i uporno bježao od bilo kakve komercijalizacije vlastite umjetnosti, a u tom smislu nije pristajao ni na kakve kompromise, što se više puta ističe i u filmu. Možda mu je zbog toga ponekad u umjetničkom stvaralaštvu bilo teže no što je moglo biti, no njegova kreativna, umjetnička i s njima neizbježno povezana osobna sloboda bile su mu neusporedivo važnije.

Kopačev kreativni i životni put, od prve polovice 30-ih godina prošlog stoljeća kad je postao student zagrebačke Kraljevske umjetničke akademije u klasi Vladimira Becića, preko ranog boravka u Parizu krajem istog desetljeća i druženja s Leom Junekom te preuzimanja posla nastavnika crtanja na gimnaziji u Mostaru, gdje je naslijedio Antuna Motiku, do kasnijeg života najprije u Firenci a potom u Parizu, gdje je ilustrirao Bretonovu pjesmu Au regard des divinités, kao i sve do njegove smrti, film slijedi bogato ga ilustrirajući prikazima djela iz njegova opusa. Gledatelji tako doznaju kako je 1938. nastala slika Dama u bijelom, te kako su i u kojim kontekstima u sljedećim desetljećima nastajala djela Lov na divljeg vepra, Krava, Stablo kišobran, Na Galapagoškim otocima i dr., pri čemu se upravo stabla i krave izdvajaju kao motivi kojima se često i intenzivno bavio. Kopačeva umjetnička i osobna biografija izložena je vrlo detaljno i pregledno, tek ponekad pomalo zalihosno i dijelom predugo, što mjestimice može dovesti do gledateljskog zamora. No valja razumjeti Dražena Majića kad kaže da ga je slikar toliko fascinirao da jednostavno nije mogao izostaviti ništa od materijala koji je pribavljen za potrebe realizacije filma. Uostalom, on je s većinom istim timom suradnika, suscenaristicom Majom Ivić, supervizoricom Tamarom Floričić i snimateljem Goranom Legovićem, prije dvije godine snimio kraći dokumentarac U potrazi za zlatom vremena – Slavko Kopač, posvećen ranije spomenutoj izložbi istoga naslova, tako da su posve jasne energija i strast s kojima govori o slikaru.

Važan sugovornik u dokumentarcu Slavko Kopač: Barbarska profinjenost aktualni je potpredsjednik Matice hrvatske Dražen Švagelj, koji je nazočio i svečanoj premijeri filma u Istarskom narodnom kazalištu. Njega s Kopačem povezuju ne samo Vinkovci kao zavičaj, nego i to što su se tijekom Domovinskog rata upoznali i družili u Parizu. Tamara Floričić naglašava da su nekadašnji gradonačelnik Vinkovaca i Kopač bili veliki prijatelji koji su održavali intenzivne kontakte, a Švagelj često ističe da izuzetno cijeni i uvažava slikarev rad. Kopač je upravo kroz druženja s novim potpredsjednikom Matice tijekom teškog razdoblja u kojem se Hrvatska osamostaljivala   pratio stanje u Hrvatskoj, a na slikarevu pogrebu, kao i na komemoraciji u Sorbonnei, Švagelj je održao emotivan govor. Korisnima su se pokazali i Švageljevi kontakti s Henrikom Hegerom, tada redovitim profesorom na Sorbonnei koji je na tom sveučilištu 1981. godine utemeljio Hrvatske studije, a Tamara Floričić ističe da se i u tome vidi koliko je velik dio francuske umjetničke, kulturne i intelektualne sredine cijenio Kopača i njegovo djelo.

Realizaciju filma velikim dijelom olakšalo je to što je većina njegovih djela u vlasništvu obitelji Floričić, koja je 2017.  na rasprodaji Kopačeva ateljea u Parizu kupila 400 umjetnina ovog skromnog i samozatajnog, ali vrhunskog umjetnika. O očuvanju i valorizaciji slikarove ostavštine predano skrbi Udruga ArtRencontre, a upravo ovih dana, točnije 12. rujna, u Accademiji delle Arti del Disegno u Firenci otvara se izložba njegovih djela The Hidden Treasure, kojom se obilježava osam desetljeća od njegove prve samostalne izložbe u tom gradu i koja se može razgledati do 13. studenog. To će biti prilika da se Firentinci i njihovi gosti još jednom uvjere u veličinu i važnost umjetničkoga opusa Slavka Kopača.